Ponašanje drugih je za tebe kao osobni radar koji te stalno obavještava, kojim stalno nadzireš i popravljaš svoje vladanje. Dovoljan je lagani osmijeh na licu našeg bližnjega, a ti već znaš na čemu si. Već vidiš da si se zaletio, da si otišao predaleko, da si bio suviše povjerljiv.Ponašanje drugih pruža ti iformaciju, da li da im se još više približiš, ili da se odmakneš od njih. Ponašanje drugih jednostavno ti pokazuje da li si na pravom putu ili ne. Za tebe su također dragocjene i negativnosti drugih ljudi. Ako si imalo mudar možeš ih redom iskoristiti za sebe kao uputstvo, kako sam ne smiješ činiti ono što drugima ne paše. Ipak, ne smiješ pretjerati u odazivanju na ponašanje drugih. I ovdje je također potrebna zlatna sredina, jer u protivnom možeš postati lutka u tuđim rukama. Tko se previše obazire na ponašanje drugih, polagano ni sam ne zna što hoće. Tko bi volio svima udovoljiti, svima se zamjeri. Tko uvijek pazi kakav će utisak ostaviti na druge, izgubi sposobnost, neusiljenost, prirodno ponašanje, postane izvještačen, neiskren i živčano opterećen čovjek.Za zlatnu sredinu vođenja samoga sebe u društvu vrijedi pravilo: Nikada se ne smiješ svjesno truditi da ostaviš dobar utisak. Tko se svjesno trudi da postigne dobar utisak prema drugima, već se zapliće u kolo, iz kojega se može izvući samo onda, ako se pred drugima ponaša kao pred samim sobom. Ne smiješ svoju sliku promatrati samo u ogledalu drugih, već je moraš oblikovati u samome sebi i kod sebe!

 Brat Krešo

Dani Božićnih blagdana - dani su radosti za sve, sve nas... Naime, otpočetka je poruka bila radosna vijest. Prisjetimo se: arkanđeo Gabrijel je došao k Djevici Mariji i pozdravio ju riječima: "Raduj se, milosti puna." (Lk 1,28 ). Marija pjeva svoju pjesmu hvale i radosti nad Božjim djelima (Lk 1,46). Kad je Isus rođen, pastiri su primili poruku: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas nam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin." (Lk 2,10). Isus je počeo svoje poslanje s porukom o radosti: "Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje." (Lk 6,20). Čak kada su sjene smrti pale na njegov život, a saznanje o njegovom skorom odlasku zabrinulo učenike, on im još jednom jamči: "Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!" (Iv 15,11). Isusovo se poslanje mora nastaviti. Od samog početka svoga djelovanja on poziva učenike s nakanom da ih učini "ribarima ljudi" (Mt 1,17), a evanđelist Luka oslikava tu nakanu povezujući poziv učenika s bogatim ulovom riba (Lk 5,1 - 10). Tako je prirodno da cijelo evanđelje završava konačnim poslanjem učenika u svijet s porukom o spasenju i radosti. I ovi Božićni blagdani neka nas podsjete na to poslanje i na to svjedočenje. Sami pokušajmo u sebi podržavati to raspoloženje radosti. Ovim mislima svim prijateljima, svima koji rado dolaze na moj blog čestitam Božićne blagdane i želim blagoslovljenu Novu 2012. godinu!

 Brat Krešo

 Božić! Budimo ljudi, postanimo ljudi jedni drugima. Sada je vrijeme onih snaga koje nenasilno ruše zidove i pustinje čine plodnima, snaga duha: Ljubavi, radosti, pomirenja, strpljivosti, mira....

 Phil Bosmans

Dok pomažemo drugima, pomažemo i sebi. Najbolji si pomoćnik samome sebi time, dok si pomoćnik drugima. Tko nikada nije pomogao drugome, taj ni sebi ne zna pomoći, nego jedino sav nesretan vapi "u pomoć". Prije ili kasnije mora doći do te spoznaje, ako želi uspravan i snažan koračati kroz život. Pomažući drugima, uzvratno dobiva tako reći sigurnosna upozorenja: budi dosljedan, kao što si savjetovao drugima, tako se i sam moraš vladati, jer će tvoja vlastita nedosljednost slabiti druge i oborit će ih. Pomažući drugima, čovjek i sam postane bogat: postoje bolji i plemenitiji, raste u nesebičnosti i unutarnjoj osobnoj moći, jer se time u njemu jača vjera u čovjeka i u njegovu dobrotu. Zato i znamo, da onaj koji drugome dijeli hranu, nikada sam nije bio gladan i radi dobrote sam nije nikada bio gol. I onaj koji drugome novčano pomaže, nikada nije pao na prosjački štap. Dakle, dobrota nije sirota. Dobrota je velesila, koja je glavni izvor samopomoći za svakoga.

 Tko u sebi nosi dobrotu, isijavat će je i drugima, tako da će po uzvratnom isijavanju i njega samoga krijepiti. Čovjek je samome sebi pomoćnik jedino onda, kada zna drugome pomoći!

Može li se iz čovjeka koji tužno i turobno gleda u svijet, načiniti otvoreno, radosno stvorenje koje prihvaća život? Može li se učiniti misliti svijetle misli? Je li moguće baciti sjene iza sebe i pogledati suncu u lice, sunčanoj strani života, radostima ljudskog življenja, lijepim i ugodnim stranama ljudske egzistencije?

 Moguće je, ali ne bez truda!

 Mora se željeti - mora se željeti biti sretan. Čovjek se oko toga mora truditi. Svakodnevno i neprestano počinjati od početka, čak i onda kad sami sebe ne podnosimo, kad se predamo raspoloženju propasti svijeta; kad bismo se najradije zavukli u krajnji kut našega bića - da nas nitko ne smeta, nitko ne primjećuje, da tupo i sumorno slušamo sami sebe. Upravo je tada važno misliti svijetle misli, htjeti biti sretan... Nije lako željeti jasnoću ako se to od malena nije učilo. Međutim, čovjek nije sam. Postoje bližnji koji u tome mogu pomoći; postoje prijatelji, koji nas hrabre; postoje sati kad bismo sami sebi najbolje pomogli postati jasni i svijetli, ako smo voljni pomoći drugima. Tko je nekome potreban, tko je drugome savjetom i činom pri ruci, ima najbolje šanse otresti se mračnoga, a prigrliti svijetlo. Dobrom čovjeku, spremnom pomoći, sja svjetlo.

 Aleluja!!!!

Kada prijateljima nešto daruješ, ne čekaj konkretno zahvalu. Ostavi prijateljima slobodu da se na svoj način odazovu na tvoju ljubav. Imaju drugačiju prošlost, drugačiji karakter i drugačiji način prihvaćanja ljubavi. Mogu biti sporiji, više oklijevati, biti oprezniji nego ti. Možda žele biti kraj tebe na način koji je za njih istinski i pravi, a tebi se čini neobičnim. Pouzdaj se u one koji te ljube i vjeruj da ti istinski žele iskazati svoju ljubav, pa i ako je njihov izbor vremena, mjesta i načina drugačiji od tvojega. A koliko možeš vjerovati prijateljima, u velikoj mjeri ovisi o tome koliko vjeruješ u vlastitu dobrotu. Kada podariš nešto slobodno i spontano, ne razmišljaj o svojim motivima. Ne reci: "Možda sam to darovao da bih dobio nešto u zamjenu. Možda sam to darovao da bih prijatelja prisilio na bliskost koju on ne želi". Pouzdaj se u svoju intuiciju. Ostavi prijateljima slobodu da se odazovu kako sami žele i mogu. Neka njihovo prihvaćanje bude jednako slobodno kao i tvoje darivanje. Tek onda ćeš biti sposoban doživjeti pravu zahvalnost.

Da li vjeruješ svojim prijateljima?

Cijelo vrijeme nastojiš da bi ugledao istinu o sebi. Ljudi koji te poznaju u dno srca i istinski te vole govore ti da si dijete Božje, da Bog prebiva u dubinama tvoga bića i da puno dobroga daruješ drugima, ali ti takve izjave uzimaš više kao poticajne fraze. Ne vjeruješ da stvarno vide to što govore. Poslušaj prijatelje i prihvati sliku koju imaju o tebi. Dok god budeš slijep za istinu o sebi, stalno ćeš se omalovažavati i misliti da su svi drugi bolji, svetiji i ljubljeniji od tebe. Osjećaš se malenim kraj svakog čovjeka koji žari dobrotom, ljepotom i ljubavlju jer ne vidiš ni jednu od tih vrijednosti u sebi. Zato se onda počneš oslanjati na druge. Nisi svjestan da u sebi nosiš sve što ti je potrebno da bi mogao stajati na vlastitim nogama. Ipak se ništa ne može na silu. Ne možeš se prisiliti da u sebi vidiš to što drugi vide. Ne možeš se u potpunosti prihvatiti dok dio tebe ravna po svom. Prije svega moraš ustanoviti gdje si i taj položaj prihvatiti. Moraš pristati na svoju usamljenost, na svoju nepotpunost, na činjenicu da se još nisi u potpunosti utjelovio - i to bez straha, s pouzdanjem da će ti Bog dati ljude koji će ti reći istinu o tome što u stvari jesi.

cpps

Moraš izbjegavati ne samo da druge optužuješ nego i samooptuživanje. Čovijek zna biti sklon okrivljavanju samoga sebe za teškoće koje doživljava u odnosima s ljudima. Ipak samooptuživanje nije izraz poniznosti. Radi se o obliku neprihvačanja sebe, kod čega ne vidiš ili niječeš vlastitu dobrotu ili ljepotu. Kada prijateljstvo ne zaživi, kada riječ nije prihvaćena, kada izraz ljubavi nije cijenjen, ne pripisuj krivicu sebi. To bi bilo jednako neistinito kao i bolno. Sa svakim odbacivanjem sebe idealiziraš druge. Rado se družiš s ljudima koje smatraš boljima, snažnijima, pametnijima i nadarenijima od sebe. Na taj način sebe stavljaš u osjećaj ovisnosti, a njih dovodiš do toga da osjete kako nisu sposobni ispuniti tvoja očekivanja pa se radije udalje. Zbog toga se još više optužuješ i tako upadneš u opasnu spiralu odbacivanja samoga sebe i ovisnosti o drugima. Izbjegavaj svaku vrstu omalovažavanja samoga sebe.

 Priznaj svoja ograničenja, ali budi svjestan i svojih posebnih darova i tako živi kao jednako vrijedan među jednako vrijednima. Tako ćeš se riješiti svoje stresne, posesivne potrebe za ljudima i naučiti davati i primati pravu naklonost i prijateljstvo. 

  Da li dopuštate omalovažavanje samoga sebe?

Pitaš se je li pametno dijeliti svoje teškoće s drugima. Teško je prešutjeti vlastitu tjeskobu i žalost pred onima kojima pokušavaš pomoći. Osjećaš da nije dobro da ostane skriveno nešto što predstavlja jezgru tvoje ljudske naravi. Najvažnije pitanje pri tome jest: "jesi li stvarno prihvatio svoju bol"? Dok svoju bol ne prihvatiš - postoji opasnost da ćeš ljude upotrebljavati za rješavanje vlastitih problema. Ali ako svoju bol uistinu prihvatiš i ne očekuješ da će ti je olakšati ljudi kojima si poslan kao voditelj, onda možeš o njoj govoriti posve slobodno. Onda tvoja ispovijest može postati oblik služenja; otvorenim govorenjem o sebi drugima ćeš ulijevati hrabrost i nadu. Ako želiš ljudima služiti i tako da s njima dijeliš svoju patnju, od velikog je značaja da imaš nekoga kome se možeš okrenuti kada si sam u tjeskobi. Uvijek ćeš trebati ljude kojima ćeš se moći bez straha povjeriti. Uvijek ćeš trebati ljude koji ne trebaju tebe, ali te znaju prihvatiti i vratiti te tebi samome. Uvijek ćeš trebati ljude koji će ti pomagati prihvatiti bol. Osnovno pitanje koje se postavlja: "Da li zaista ispovijedanje vlastitih teškoća služi onome koji kod mene traži pomoć"? Na to je pitanje moguće odgovoriti pozitivno samo onda kada si uistinu prihvatio svoju bol i ne očekuješ ništa od onih kojima služiš.

Jeste li stvarno prihvatili svoju bol?

Što bih mogao ovog Uskrsa zaželjeti sebi i svima koji su u mom srcu i koji čine dane darovanoga mi života? Zaželio bih vjeru koja se temelji na uskrsnom jutru u kojem je veličanstvenost Boga dokazala da smrt neće imati konačnu riječ ni u našem odlasku s ove zemlje! Zaželio bih nadu koja nikada ne prestaje, ma kakvi god bili dani na horizontima našega života! Zaželio bih ljubav koja se daruje ne pitajući što sve mora podnijeti ili što žrtvovati! Zaželio bih radost na licu po kojoj će nas svi moći prepoznati da smo djeca Božja i da u svijet nosimo uskrslog Krista - istinu, put i život. Eto, to želim ovog Uskrsa sebi i drugima koji su našli mjesto u mom srcu i koji čine dane moga života! Uskrs je potvrda da je sve ono što je Isus govorio istina i da ima smisla. Isusovi suvremenici, koji su ga osudili, mislili su da će on zauvijek ostati u hladnoći i tami groba, ali on je uskrsnuo! To je temelj naše vjere! Želim vam obilje Božje pomoći, milosti i utjehe.

Sretan Uskrs! 

Cvijete moj, duga je godina kroz koju se do svoje ljepote i svoga mirisa probijaš. Ja bdijem nad tom godinom i čuvam sjeme tvoje nejako da, unatoč mrazu i nasilju surove klime zemaljske, nježnost plodnu sačuvaš. Dok te beru i mirišu, ne slute iz kojih si sve grubosti svoga vijeka iznikao. Ti šutiš, jer riječ je tvoja suvišna. Ti sam si riječ moja bezumnom naraštaju. Dok te ranjavaju, i ne slute da je moje ime u tebi neprobojno i da je u Meni sva tvoja iznenađujuća blagost. Ništa ti nisu dali, ali ubrati te hoće. Ispiti darove tvoje ljepote i udisati tvoj miris. Zato sam te i postavio pred njih da im budeš moj dar. Da im budeš moj znak. Da im budeš putokaz i prosvjetljenje. Da budeš osuda njihovoga tvrdog mraka koji se ipak pod mojim korakom lomi u prah i pred mojim dahom topi u gipke vode. Nisam želio da budeš trn, nego cvijet. Više sam ti od obična života dao. Zato potrpi radi moje ljubavi. Što ti dadoh, uskratiti ti nitko osim Mene ne može. Zato, ne boj se! Kad te oberu i pogaze, cvijete, ne znaju da će tvoj plod, što sam ga nezanimljivim njima učinio, u tisuće novih ljepota cvjetati. Zato, ljubavi, shvati da tvoje radosti nisu tu, nego u Meni i da putuješ kroz sve do Mene da se u Meni napiješ voda od kojih se ne žeđa više.

 Sve šutnje moje neka Te slave, Gospode!

Nikada kao danas čovjek nije bio toliko neshvaćen, toliko osamljen, toliko izgubljen. Današnji je čovjek nesposoban da živi u miru sa samim sobom, jer mu je poremećena nutarnja harmonija osobnosti. Budući da taj kaotičan osjećaj izaziva tjeskobu, čovjek se od nje brani tako da bježi od sebe. Ne usudi se zastati, suočiti se sa samim sobom, voditi dijalog sa sobom. Jedan od pokazatelja toga bijega jest pojava da čovjek nije svjestan svoje sadašnjosti. Ne kažem da ne živi u sadašnjosti, nego da ne proživljava tu sadašnjost. Neka svatko ispita svoje misli pa će vidjeti koliko je zauzet svojom prošlošću i budućnošću. Neki gotovo i ne misle na sadašnjost. Ako i misle, to je samo zato da bi od nje uzeli svjetla pomoću kojeg bi raspolagali budućnošću. Ima ljudi kojima sadašnjost nikada nije cilj: prošlost i sadašnjost su im sredstva. Samo je budućnost njihov cilj. Na taj način oni uopće ne žive, već se nadaju da će živjeti. Farizeji su živjeli u prošlosti, kopkajući po tradicijama. Previše su brinuli o tome što će jesti ili piti, umjesto da se brinu za današnji dan. Inače je zanimljivo primjetiti da pri svim duševnim poremećajima kao simptom možemo opaziti odsutnost iz sadašnjosti. Depresivan živi u prošlosti; tjeskoban pak neurotičar u nepostojećoj budućnosti, odakle mu prijete katastrofe.

 Gdje vi živite?

Božić je blagdan srca i radosti, pjesme i udivljenja, dokaz i očitovanje ljubavi Božje prema nama ljudima. Razlog toga jest Krist, pravi Bog, koji je "radi nas i radi našeg spasenja" postao čovjekom, nama sličan u svemu osim u grijehu, nama posve bliz - Bog s nama, Emanuel. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, ugrađivanje božanske ljubavi u svijet koji gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja, kad se spojilo božansko s ljudskim, otajstvo koje poziva ljude svih vremena da u svoje vrijeme i u svoje sredine utjelovljuju ono što je vječno i božansko. Razmišljajući i živeći to otajstvo, postajemo prosvijetljeni i dobivamo novi poticaj za svoj život i rad.

Neka vam je radostan, blagoslovljen dan Kristova Porođenja - Sretan Vam Božić. Uvijek ste u mojim mislima i srcu, svaki Vas dan prikazujem Gospodinu, osobito ću to učiniti u svetoj noći i na sam blagdan Božića. Neka Vam Kristovo porođenje donese obilje radosti!

cpps

 Father in heaven, today I am expecting Your goodness. I am looking for Your favor. I’m trusting that You, the God of the breakthrough, are working mightily on my behalf. Help me to live a life pleasing to You as I wait for Your hand to move mightily in my life. In Jesus’ Name. Amen!

cpps

(iz pjesme Elegija - stih...) 

Jer, vječnoj mijeni usprkos

 ja znam da moram naći

 prije nego napustim

 ovu zemlju i ovo nebo cvijet

 koji će zadržati bezazlenost

i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun

Misliti kako će te Bog kazniti, velika je zapreka vjeri! Kad se na Boga gleda kao na tiranskog suca, valja se sjetiti riječi što ih je zapisao sv. Ivan: "Bog je ljubav. Nismo mi ljubili njega, nego je on ljubio nas. On je nas prvi ljubio." Ako se Boga ljubi iz straha od kazni, onda to nije ljubav. Isus te nije želio opteretiti spoznajom krivice, nego obdariti oproštenjem i povjerenjem. Nikad, ali baš nikad, Bog ne unosi nered u ljudsku svijest i savjest. On tka tvoj život poput prekrasne odjeće i to nitima svog opraštanja. Bog se ne predstavlja moćnim sredstvima koja izazivaju strah. Bog nije tvorac ni kataklizmi ni ratova. To svi znamo! Ali sve počinje mislima nekih "kršćana".... Zašto neki kršćani imaju tolike muke vjerovati u tu ljubav? Oni obično misle: "Bog oprašta drugima, ali meni ne." Tako se ujarmljuju u neku nejasnu krivnju, a trebali bi zapravo naučiti sami sebi opraštati. Ne uspjevajući u tome, oni ponekad zapadaju u osuđivanje i sumnjičenje bližnjih... Bože svih ljudi, ti nam daješ neizreciv dar: Svakom biću daješ odraz tvoje prisutnosti. Daruješ nam mir srca kojim možemo uljepšati život svima onima koji nas okružuju i trebaju!!!!

Srce čovjekovo zna sve. Naše srce zna više nego naša glava. U svojoj najdubljoj nutrini mi točno znamo, što je posljednji cilj našega života. Borimo se za smisao i istinu, za svjetlo i savjest. Naše srce zna i kada tonemo u tamu. Ono se buni, ako izdamo ljubav i odaberemo sebeljublje. Naše srce nas optužuje, ako izaberemo tamu kao svoju domovinu i ako napuštamo carstvo svjetla: Bori se, hrvaj se, nemoj pasti! Ali to je ona strašna moć tame koja nas uspavljuje i omamljuje sve dok ne napustimo borbu. To je stalna kušnja. Ljudi tada teže za omamom, za otklanjanjem, za razonodom, za velikim zaboravom, jer inače ne bi mogli izdržati krikove svoga srca. To naše srce plače od muke, jer u takvom načinu života ne nalazi nikakav smisao, nikakvo svjetlo, nikakve trajne vrijednosti, nikakvu ljubav, nikakvu istinu... Bog nedostaje! Tama je pobijedila. Prije svega. Riječ "borba" je danas pod kaznom zabranjena. Jer čovjek društva izobilja želi uživati. Pri tome ga borba ometa. Čovjek uživanja našeg vremena pronašao je "pravo na sreću!" I stoga on čini ono što želi. To je pobjeda napasnika u potpunosti! Ali to ne može dobro proći. Tko se više ne želi boriti za smisao, savjest, ljubav i duhovne vrednote, već je mrtav. Odricanje od duhovne borbe je dekadencija, osuda na smrt. Odvaži se za tu borbu! čak i onda ako se prividno moraš sam izboriti. Isus je uz tebe! 

 Isuse, danas ti želim zahvaliti, što sam te sreo. Sada naslućujem nešto od savršene radosti, koja će nas jednom ispuniti. Ti si svoju propovijed nazvao radosnom vijesti, ali ja sam tu radost samo polako shvaćao. Danas znam: moja radost je znak moje vjere, mog Otkupljenja i Tvoje blizine. Hvala, Isuse! Prvo, što sam shvatio kao radost, bila je spoznaja, da Bog postoji: Ti, Bože moj, odjednom si bio tu ispunjavajući, smisao i blago, život bez početka i kraja, dopustio si da moja duša kliče od radosti. Hvala, Isuse, što si mi pokazao Oca! On je moja neprekidna radost. Drugo, što me je obradovalo, bio si Ti sam, Isuse: Ti si mi pokazao put Ocu, put ljubavi i strpljenja, put razlikovanja između dobra i zla, jednostavan put malih ljudi, put molitve i iščekivanja. Hvala, Isuse! Potresena radost je počela, kada sam se konačno u Tebi skrio. Hvala, Isuse! Ti si kao ljuska, a ja kugla u njoj, tako često sam Te htio napustiti i dospjevao sam na ivicu ljuske, ali Ti si me uvijek povukao natrag u sredinu, u centar, u dubinu života. Hvala, Isuse! Ti si moj život zauvijek primio u svoj. Ti ćeš ga sačuvati dovijeka. Isuse, danas znam: da Ti moram biti zahvalan za sve. Jer ne postoji ništa drugo, nego smrt i razaranje. Ti si obratio smrt u život, Ti si od mog križa načinio znak blagoslova, Ti si uredio kaos u meni, i u moju slabost usadio Božju snagu. Hvala, Isuse! Od sada želim zahvaljivati za sve, jer Ti svaki događaj obraćaš u blagoslov. Hvala, Isuse, što mogu zahvaljivati. Tek sada sam otkupljen, sada sam postao slobodan od straha i svake tjeskobe. Tek sada sam slobodan za radost. Sada znam, da si Ti uistinu glasnik Božje radosti. Tvoje riječi su Evanđelje, riječi radosti. Tko Te želi navješćivati, mora postati kao i Ti glasnik Božje radosti. Tko u Tebe vjeruje, mora primiti nešto od Tvoje radosti i sačuvati je. Hvala, Isuse, što u Tvoje Evanđelje mogu vjerovati i što mogu živjeti u toj radosti. I zato sam radostan. Amen!

Hoćeš li biti onaj koji će nositi ljudima nadu i svjedočiti za nevidljivu Božju prisutnost? Hoćeš li znati izabrati put za prevladavanje opreka među ljudima, za prelaženje zidina koje dijele narode, duhovne obitelji, rase? Tvoje srce i tvoje usne hoće li i nadalje hladno ponavljati: "Čemu sve to, ništa ne možemo učiniti, pustimo nek stvari idu kako idu."? Hoćeš li se zagnjuriti u svoju obeshrabrenost poput Ilije, tog vjernika iz starih vremena koji se, siguran da više ne može ništa učiniti za svoj narod, spustio pod jedno drvo kako bi zaspao i sve zaboravio? Možeš li se uspavati u miru ravnodušnosti? Ili ćeš ostati budan i biti mnogobrojnoj braći onaj koji će ih podići? Po jednom takvom životu punom unutarnjeg mira, suosjećanja, solidarnosti, oni će razumjeti govor vjere i biti poneseni naprijed. To će u njima razbuditi zapretanu snagu i bit će sposobni preuzeti svoje odgovornosti. Moraš imati na umu da se prava vjera opire zlim olujama koje vitlaju čovjeka. Vjera omogućuje da se otrgnemo od zla i da uđemo u prostore povjerenja i oproštenja, ona ispunja dušu nadom i ljubavlju. Vrlo često se događa da putove prema takvom životu pripravljaju oni najponizniji, gotovo bez ikakvih sredstava. Oni uspijevaju zapaliti plamen zajedništva s Bogom, plamen istinske nade koji rasvjetljuje tmine čovječanstva.